Vrste drveta (tvrdo i meko)

Odabir vrste drveta temeljna je inženjerska odluka u projektiranju paleta i sanduka jer izravno utječe na nosivost, masu, trajnost, cijenu, stabilnost dimenzija i ponašanje pri zakivanju. U praksi se razlikuju dvije glavne skupine: tvrde vrste (npr. bukva, hrast, grab) i meke vrste (npr. smreka, jela, bor). Tvrdo drvo karakterizira viša gustoća i veće mehaničke vrijednosti (tlak okomito i paralelno s vlaknima, modul elastičnosti), što rezultira većom nosivošću, manjim ugnječenjima pod točkastim opterećenjem i sporijim trošenjem rubova. Ujedno, tvrdo drvo pruža bolje „držanje” za čavle—vlakna snažnije stežu tijelo čavla pa je otpornost na izvlačenje viša. Nedostaci su viša masa, veća cijena sirovine i veća sklonost pucanju na rubovima ako se zakivanje obavlja pri preniskoj vlazi ili ako su čavli neadekvatne geometrije.

Meko drvo, s druge strane, donosi nižu masu po jedinici volumena, lakšu obradivost i bolju elastičnost u dinamičkim uvjetima (vibracije, udari, česta manipulacija). U standardnim, jednokratnim ili srednje zahtjevnim primjenama meke vrste uz pravilnu debljinu daska i korektan uzorak zakivanja nude vrlo dobar omjer cijene i performansi. Slabosti su niža otpornost na dugotrajno statičko opterećenje (lokalna ugnječenja) i niže zadržavanje čavala, osobito glatkih. To se inženjerski kompenzira upotrebom ring ili spiralnih čavala, većim promjerom i duljinom pričvrsnice, te pažljivim odabirom razmaka od ruba.

Ključan faktor je vlaga u drvu. Za većinu paletnih i sandučnih aplikacija cilja se na 18–22 % vlage. Previsoka vlaga podiže masu, povećava rizik od plijesni i smanjuje držanje čavala; preniska vlaga povećava krhkost rubova i sklonost pucanju pri zabijanju. Toplinski tretman prema ISPM 15 (HT) rješava fitosanitarnu komponentu izvoza, ali ne zamjenjuje tehnološko sušenje do ciljane vlage. Nakon HT-a preporučuje se kratko kondicioniranje kako bi se izjednačile napetosti i smanjio rizik od „bacanja” (uvijanja) daski.

U praksi su česte „hibridne” konstrukcije: tvrđe letvice na kritičnim zonama (ulazi vilica, oslonci tereta), a meke letvice u nisko-opterećenim poljima; ili pak meke gornje daske adekvatne debljine na tvrđim stringerima/kockama. Time se optimira omjer cijena–masa–nosivost. Odabir vrste povezan je i s logistikom: za izvozne isporuke i višekratnu upotrebu (regalna skladišta, povratna ambalaža) tvrde vrste i/ili veće debljine daska imaju smisla; za „one-way” isporuke, za robu s potrebnom visokom nosivošću, meke vrste i reducirani presjeci često su najracionalniji.

Na odluku utječu održivost i certifikati. Kupci sve češće traže FSC lanac nadzora, a lokalna dostupnost sirovine smanjuje troškove i emisije. Uz to, površinske obrade (brušenje rubova, lakiranje/uljenje specifičnih zona) mogu povećati trajnost i sigurnost rukovanja gdje je to opravdano. U konačnici, odabir vrste drveta mora slijediti tehnički upitnik: masa i raspodjela tereta, način manipulacije (viličar, ručno, regal), uvjeti okoliša (vlaga, sol, kemikalije), očekivani broj ciklusa korištenja i budžet. Tek tada se definira optimalna kombinacija vrste, debljine i konstrukcije koja isporučuje traženu sigurnost i ekonomiku bez „skrivenih” troškova kroz reklamacije i oštećenja robe.